1I zapovjedi Josif čovjeku što upravljaše kućom njegovom govoreći: naspi ovijem ljudima u vreće žita koliko mogu ponijeti, i svakome u vreću metni ozgo novce njegove.
2I čašu moju, čašu srebrnu, metni najmlađemu u vreću ozgo i novce za njegovo žito. I učini kako mu Josif reče.
3A ujutru kad svanu, otpustiše ljude s magarcima njihovijem.
4A kad izađoše iz mjesta i još ne bijahu daleko, reče Josif čovjeku što upravljaše kućom njegovom: ustani, idi brže za onijem ljudima, i kad ih stigneš reci im: zašto vraćate zlo za dobro?
5Nije li to čaša iz koje pije moj gospodar? i neće li po njoj zacijelo poznati kakvi ste? zlo ste radili što ste to učinili.
6I on ih stiže, i reče im tako.
7A oni mu rekoše: zašto govoriš, gospodaru, take riječi? Sačuvaj Bože da sluge tvoje učine tako što!
8Eno smo ti donijeli natrag iz zemlje Hananske novce koje nađosmo ozgo u vrećama svojim, pa kako bismo ukrali iz kuće gospodara tvojega srebro ili zlato?
9U kojega se između sluga tvojih nađe, onaj neka pogine, i svrh toga mi ćemo biti robovi gospodaru mojemu.
10A on reče: neka bude kako rekoste; ali u koga se nađe, onaj da mi bude rob, a vi ostali nećete biti krivi.
11I brže poskidaše svi na zemlju vreće svoje, i razdriješiše svaki svoju vreću.
12A on stade tražiti počev od najstarijega, i kad dođe na najmlađega, nađe se čaša u vreći Venijaminovoj.
13Tada razdriješe haljine svoje, i natovarivši svaki svoj tovar na svojega magarca vratiše se u grad.
14I dođe Juda s braćom svojom Josifu u kuću, dok on još bijaše kod kuće, i padoše pred njim na zemlju.
15A Josif im reče: šta ste to učinili? zar nijeste znali da čovjek kao što sam ja može zacijelo doznati?
16Tada reče Juda: šta da ti rečemo, gospodaru? šta da govorimo? kako li da se pravdamo? Bog je otkrio zločinstvo tvojih sluga. Evo, mi smo svi robovi tvoji, gospodaru, i mi i ovaj u koga se našla čaša.
17A Josif reče: Bože sačuvaj! neću ja to; u koga se našla čaša on neka mi bude rob, a vi idite s mirom ocu svojemu.
18Ali Juda pristupiv k njemu reče: čuj me, gospodaru; dopusti da progovori sluga tvoj gospodaru svojemu, i neka se gnjev tvoj ne raspali na slugu tvojega, jer si ti kao sam Faraon.
19Gospodar moj zapita sluge svoje govoreći: imate li oca ili brata?
20A mi rekosmo gospodaru svojemu: imamo stara oca i brata najmlađega, koji mu se rodi u starosti; a njegov je brat umro, i on osta sam od matere svoje, i otac ga pazi.
21A ti reče slugama svojim: dovedite mi ga da ga vidim svojim očima.
22I rekosmo gospodaru svojemu: neće moći dijete ostaviti oca svojega; da ostavi oca svojega, odmah će otac umrijeti.
23A ti reče slugama svojim: ako ne dođe s vama brat vaš najmlađi, nećete više vidjeti lica mojega.
24A kad se vratismo k sluzi tvojemu a ocu mojemu, kazasmo mu riječi gospodara mojega.
25Poslije reče nam otac: idite opet, kupite nam hrane.
26A mi rekosmo: ne možemo ići, osim ako bude brat naš najmlađi s nama, onda ćemo ići, jer ne možemo vidjeti lica onoga čovjeka, ako ne bude s nama brat naš najmlađi.
27A sluga tvoj, otac moj, reče nam: znate da mi je žena rodila dva sina.
28I jedan od njih otide od mene, i rekoh: zacijelo ga je raskinula zvjerka; i dosada ga ne vidjeh.
29Ako i ovoga odvedete od mene i zadesi ga kakvo zlo, svalićete me stara u grob s tugom.
30Pa sada da otidem k sluzi tvojemu, ocu svojemu, a ovo dijete da ne bude s nama, kako je duša onoga vezana za dušu ovoga,
31Umrijeće kad vidi da nema djeteta, te će sluge tvoje svaliti staroga slugu tvojega a oca svojega s tugom u grob.
32A tvoj se sluga podjemčio za dijete ocu svojemu rekav: ako ti ga ne dovedem natrag, da sam kriv ocu svojemu do vijeka.
33Zato neka sluga tvoj ostane mjesto djeteta da bude rob gospodaru mojemu a dijete neka ide s braćom svojom.
34Jer kako bih se vratio k ocu svojemu bez djeteta, da gledam jade koji bi mi oca zadesili?