1Poslije mu se javi Gospod u ravnici Mamrijskoj kad sjeđaše na vratima pred šatorom svojim u podne.
2Podigavši oči svoje pogleda, i gle, tri čovjeka stajahu prema njemu. I ugledavši ih potrča im na susret ispred vrata šatora svojega, i pokloni se do zemlje;
3I reče: Gospode, ako sam našao milost pred tobom, nemoj proći sluge svojega.
4Da vam donesemo malo vode i operite noge, te se naslonite malo pod ovijem drvetom.
5I iznijeću malo hljeba, te potkrijepite srce svoje, pa onda pođite, kad idete pored sluge svojega. I rekoše: učini što si kazao.
6I Avram otrča u šator k Sari, i reče: brže zamijesi tri kopanje bijeloga brašna i ispeci pogače.
7Pa otrča ka govedima i uhvati tele mlado i dobro, i dade ga momku da ga brže zgotovi.
8Pa onda iznese masla i mlijeka i tele koje bješe zgotovio, i postavi im, a sam stajaše pred njima pod drvetom dokle jeđahu.
9I oni mu rekoše: gdje je Sara žena tvoja? A on reče: eno je pod šatorom.
10A jedan između njih reče: do godine u ovo doba opet ću doći k tebi, a Sara će žena tvoja imati sina. A Sara slušaše na vratima od šatora iza njega.
11A Avram i Sara bijahu stari i vremeniti, i u Sare bješe prestalo što biva u žena.
12Zato se nasmija Sara u sebi govoreći: pošto sam ostarjela, sad li će mi doći radost? a i gospodar mi je star.
13Tada reče Gospod Avramu: što se smije Sara govoreći: istina li je da ću roditi kad sam ostarjela?
14Ima li što teško Gospodu? Do godine u ovo doba opet ću doći k tebi, a Sara će imati sina.
15A Sara udari u bah govoreći: nijesam se smijala. Jer se uplaši. Ali on reče: nije istina, nego si se smijala.
16Potom ustaše ljudi odande, i pođoše put Sodoma; i Avram pođe s njima da ih isprati.
17A Gospod reče: kako bih tajio od Avrama šta ću učiniti,
18Kad će od Avrama postati velik i silan narod, i u njemu će se blagosloviti svi narodi na zemlji?
19Jer znam da će zapovjediti sinovima svojima i domu svojemu nakon sebe da se drže putova Gospodnjih i da čine što je pravo i dobro, da bi Gospod navršio na Avramu što mu je obećao.
20I reče Gospod: vika je u Sodomu i Gomoru velika, i grijeh je njihov grdan.
21Zato ću sići da vidim eda li sve čine kao što vika dođe preda me; ako li nije tako, da znam.
22I ljudi okrenuvši se pođoše put Sodoma; ali Avram još stajaše pred Gospodom,
23I pristupiv Avram reče: hoćeš li pogubiti i pravednoga s nepravednim?
24Može biti da ima pedeset pravednika u gradu; hoćeš li i njih pogubiti, i nećeš oprostiti mjestu za onijeh pedeset pravednika što su u njemu?
25Nemoj to činiti, ni gubiti pravednika s nepravednikom, da bude pravedniku kao i nepravedniku; nemoj; eda li sudija cijele zemlje neće suditi pravo?
26I reče Gospod: ako nađem u Sodomu pedeset pravednika u gradu, oprostiću cijelom mjestu njih radi.
27A Avram odgovori i reče: gle, sada bih progovorio Gospodu, ako i jesam prah i pepeo.
28Može biti pravednika pedeset manje pet, hoćeš li za ovijeh pet zatrti sav grad? Odgovori: neću, ako nađem četrdeset i pet.
29I stade dalje govoriti, i reče: može biti da će se naći četrdeset. Reče: neću radi onijeh četrdeset.
30Potom reče: nemoj se gnjeviti, Gospode, što ću reći; može biti da će se naći trideset. I reče: neću, ako nađem trideset.
31Opet reče: gle, sada bih progovorio Gospodu; može biti da će se naći dvadeset. Reče: neću ih pogubiti za onijeh dvadeset.
32Najposlije reče: nemoj se gnjeviti, Gospode, što ću još jednom progovoriti; može biti da će se naći deset. Reče: neću ih pogubiti radi onijeh deset.
33I Gospod otide svršivši razgovor s Avramom; a Avram se vrati na svoje mjesto.