1Ruka Gospodnja dođe nada me, i Gospod me izvede u duhu, i postavi me usred polja, koje bijaše puno kosti.
2I provede me pokraj njih unaokolo, i gle, bijaše ih vrlo mnogo u polju, i gle, bijahu vrlo suhe.
3I reče mi: sine čovječji, hoće li oživjeti ove kosti? A ja rekoh: Gospode Gospode, ti znaš.
4Tada mi reče: prorokuj za te kosti, i kaži im: suhe kosti, čujte riječ Gospodnju.
5Ovako govori Gospod Gospod ovijem kostima: gle, ja ću metnuti u vas duh, i oživjećete.
6I metnuću na vas žile, i obložiću vas mesom, i navući ću na vas kožu, i metnuću u vas duh, i oživjećete, i poznaćete da sam ja Gospod.
7Tada stadoh prorokovati, kako mi se zapovjedi; a kad prorokovah nasta glas, i gle potres, i kosti se pribirahu svaka ka svojoj kosti.
8I pogledah, i gle, po njima izidoše žile i meso, i ozgo se koža navuče; ali duha ne bješe u njima.
9Tada mi reče: prorokuj duhu, prorokuj, sine čovječji, i reci duhu: ovako veli Gospod Gospod: od četiri vjetra dođi, duše, i duni na ove pobijene da ožive.
10I prorokovah, kako mi se zapovjedi i uđe u njih duh, i oživješe, i stadoše na noge, bješe vojska vrlo velika.
11Tada mi reče: sine čovječji, ove su kosti sav dom Izrailjev; gle, govore: posahnuše kosti naše i prođe nadanje naše, propadosmo.
12Zato prorokuj, i kaži im: ovako veli Gospod Gospod: evo, ja ću otvoriti grobove vaše, i izvešću vas iz grobova vaših, narode moj, i dovešću vas u zemlju Izrailjevu.
13I poznaćete da sam ja Gospod, kad otvorim grobove vaše, i izvedem vas iz grobova vaših, narode moj.
14I metnuću duh svoj u vas da oživite, i naseliću vas u vašoj zemlji, i poznaćete da ja govorim i činim, govori Gospod.
15Opet mi dođe riječ Gospodnja govoreći:
16Ti, sine čovječji, uzmi jedno drvo, i napiši na njemu: Judi i sinovima Izrailjevijem, drugovima njegovijem. Pa onda uzmi drugo drvo, i na njemu napiši: Josifu drvo Jefremovo i svega doma Izrailjeva, drugova njegovijeh.
17I sastavi ih jedno s drugim da budu kao jedno u tvojoj ruci.
18I kad ti reku sinovi tvoga naroda govoreći: hoćeš li nam kazati šta ti je to?
19Reci im: ovako veli Gospod Gospod: evo, ja ću uzeti drvo Josifovo, što je u Jefremovoj ruci, i plemena Izrailjevijeh, drugova njegovijeh, i sastaviću ga s drvetom Judinijem, i načiniću od njih jedno drvo, i biće jedno u mojoj ruci.
20I drveta, na kojima napišeš, neka ti budu u ruci pred njima.
21I reci im: ovako veli Gospod Gospod: evo, ja ću uzeti sinove Izrailjeve iz naroda u koje otidoše, i sabraću ih otsvuda, i dovešću ih u zemlju njihovu.
22I načiniću od njih jedan narod u zemlji, na gorama Izrailjevijem, i jedan će car biti car svjema njima, niti će više biti dva naroda, niti će više biti razdijeljeni u dva carstva.
23I neće se više skvrniti gadnijem bogovima svojim ni gnusobama svojim niti kakijem prijestupima svojim, i izbaviću ih iz svijeh stanova njihovijeh u kojima griješiše, i očistiću ih, i oni će mi biti narod i ja ću im biti Bog.
24I sluga moj David biće im car, i svi će imati jednoga pastira, i hodiće po mojim zakonima, i uredbe će moje držati i izvršivati.
25I sjedjeće u zemlji koju dadoh sluzi svojemu Jakovu, u kojoj sjedješe oci vaši; u njoj će sjedjeti oni i sinovi njihovi i sinovi sinova njihovijeh dovijeka, i David sluga moj biće im knez dovijeka.
26I učiniću s njima zavjet mirni, biće vječan zavjet s njima, i utvrdiću ih i umnožiću ih, i namjestiću svetinju svoju usred njih navijek.
27I šator će moj biti kod njih, i ja ću im biti Bog i oni će mi biti narod.
28I narod će poznati da sam ja Gospod koji posvećujem Izrailja, kad svetinja moja bude usred njih dovijeka.