Ezekiel 34— SLV

¹Opet mi dođe riječ Gospodnja govoreći:

²Sine čovječji, prorokuj protiv pastira Izrailjevijeh, prorokuj i reci tijem pastirima: ovako veli Gospod Gospod: teško pastirima Izrailjevijem koji pasu sami sebe! Ne treba li stado da pasu pastiri?

³Pretilinu jedete i vunom se odijevate, koljete tovno, stada ne pasete.

⁴Slabijeh ne krijepite, i bolesne ne liječite, ranjene ne zavijate, odagnane ne dovodite natrag, izgubljene ne tražite, nego silom i žestinom gospodarite nad njima.

⁵I raspršaše se nemajući pastira, i raspršavši se postaše hrana svijem zvijerima poljskim.

⁶Ovce moje lutaju po svijem gorama i po svijem visokim humovima; i po svoj zemlji raspršane su ovce moje, i nema nikoga da pita za njih, nikoga da ih traži.

⁷Zato, pastiri, čujte riječ Gospodnju;

⁸Tako ja bio živ, govori Gospod Gospod, što stado moje posta grabež, i ovce moje postaše hrana svijem zvijerima poljskim nemajući pastira, i pastiri moji ne traže stada mojega, nego pastiri pasu sami sebe, a stada mojega ne pasu;

⁹Zato, pastiri, čujte riječ Gospodnju;

¹⁰Ovako veli Gospod Gospod: evo me na te pastire, i iskaću stado svoje iz njihovijeh ruku, i neću im dati više da pasu stado, i neće više pastiri pasti sami sebe, nego ću oteti ovce svoje iz usta njihovijeh i neće im biti hrana.

¹¹Jer ovako veli Gospod Gospod: evo me, ja ću tražiti ovce svoje i gledati ih.

¹²Kao što pastir traži stado svoje kad je kod ovaca svojih raspršanijeh, tako ću tražiti ovce svoje i oteću ih iz svijeh mjesta kuda se raspršaše kad bijaše oblačno i mračno.

¹³I izvešću ih iz naroda, i pokupiću ih iz zemalja, i dovešću ih u zemlju njihovu, i pašću ih na gorama Izrailjevijem pokraj potoka i po svijem mjestima naseljenijem u zemlji.

¹⁴Na dobroj paši pašću ih, i tor će im biti na visokim gorama Izrailjevijem; ondje će ležati u dobrom toru i po obilatoj će paši pasti na gorama Izrailjevijem.

¹⁵Ja ću pasti stado svoje, i ja ću ih odmarati, govori Gospod Gospod.

¹⁶Tražiću izgubljenu, i dovešću natrag odagnanu, i ranjenu ću zaviti i bolesnu okrijepiti; a tovnu ću i jaku potrti, pašću ih pravo.

¹⁷A vama, stado moje, ovako govori Gospod Gospod: evo ja ću suditi između ovce i ovce, između ovnova i jaraca.

¹⁸Malo li vam je što pasete na dobroj paši, nego ostatak paše svoje gazite nogama svojim? i što pijete bistru vodu, nego ostatak mutite nogama svojim?

¹⁹A moje ovce pasu što vi nogama svojim izgazite, i piju što vi zamutite nogama svojim.

²⁰Zato ovako im veli Gospod Gospod: evo me, ja ću suditi između ovce debele i ovce mršave.

²¹Što bocima i ramenima otiskujete i rozima svojim bodete sve bolesne tako da ih razagnaste napolje,

²²Zato ću izbaviti stado svoje da ne bude više grabež, i sudiću između ovce i ovce.

²³I podignuću im jednoga pastira koji će ih pasti, slugu svojega Davida; on će ih pasti i biće im pastir.

²⁴A ja Gospod biću im Bog, i sluga moj David knez među njima. Ja Gospod rekoh.

²⁵I učiniću s njima zavjet mirni, istrijebiću zle zvijeri iz zemlje, i oni će živjeti u pustinji bez straha i spavaće u šumama.

²⁶I blagosloviću njih i što je oko gore moje, i puštaću dažd na vrijeme; daždi će blagoslovni biti.

²⁷I drveta će poljska rađati svoj rod, i zemlja će rađati svoj rod; i oni će biti u svojoj zemlji bez straha, i poznaće da sam ja Gospod kad polomim palice jarma njihova, i izbavim ih iz ruku onijeh koji ih zarobiše.

²⁸I neće više biti plijen narodima, i zvijeri zemaljske neće ih jesti, nego će živjeti bez straha i niko ih neće plašiti.

²⁹I podignuću im biljku za slavu, i neće više umirati od gladi u zemlji, niti će podnositi sramote od naroda.

³⁰I poznaće da sam ja Gospod Bog njihov s njima, i oni, dom Izrailjev, da su moj narod, govori Gospod Gospod.

³¹A vi ste stado moje, ovce paše moje, vi ljudi, a ja sam Bog vaš, govori Gospod Gospod.