1A ti nariči za knezovima Izrailjevijem;
2I reci: šta bješe mati tvoja? lavica; među lavovima ležaše, mlad svoju među lavovima hranjaše.
3I othrani jedno mlade svoje, i posta lavić, i naučiv se loviti žderaše ljude.
4I čuše narodi za nj; uhvati se u jamu njihovu, i odvedoše ga u verigama u zemlju Misirsku.
5A ona kad vidje gdje se nada ali joj nad propade, uze jedno mlade svoje, i učini od njega lavića.
6I on idući među lavovima posta lavić, i nauči se loviti i žderaše ljude.
7I pozna dvore njihove, i pustošaše gradove njihove tako da opustje zemlja i što je u njoj od rike njegove.
8I ustaše na nj narodi iz okolnijeh zemalja, i razapeše mu mrežu svoju, i uhvati se u jamu njihovu.
9I metnuše ga u krletku u verigama, i odvedoše ga caru Vavilonskom, i metnuše ga u grad da mu se više ne čuje glas po gorama Izrailjevijem.
10Dok bijaše miran, mati tvoja bijaše kao vinova loza, posađena kraj vode, rodna i granata bijaše od mnoge vode.
11I bijahu na njoj jaki prutovi za palicu vladalačku, i rastom svojim uzvisi se iznad gustijeh grana, i bi naočita visinom svojom, mnoštvom grana svojih.
12Ali bi iščupana u gnjevu i na zemlju bačena, i ustoka osuši rod njezin; polomiše se i posušiše se jaki prutovi njezini; oganj ih proždrije.
13A sada je posađena u pustinji, u zemlji suhoj i bezvodnoj.
14I izađe oganj iz pruta grana njezinijeh i proždrije rod njezin da nema na njoj pruta jaka za palicu vladalačku. To je naricanje, i biće naricanje.