1I reče Gospod Mojsiju govoreći:
2Posveti mi svakoga prvenca, što god otvora matericu u sinova Izrailjevijeh, i od ljudi i od stoke; jer je moje.
3I Mojsije reče narodu: pamtite ovaj dan, u koji izidoste iz Misira, iz doma ropskoga, jer vas rukom krjepkom izvede Gospod odande; neka se dakle ne jede ništa s kvascem.
4Danas izlazite, mjeseca Aviva;
5Pa kad te Gospod uvede u zemlju Hananejsku i Hetejsku i Amorejsku i Jevejsku i Jevusejsku, za koju se zakleo ocima tvojim da će ti je dati, zemlju u kojoj teče mlijeko i med, tada da služiš službu ovu ovoga mjeseca;
6Sedam dana jedi hljebove prijesne, a sedmi dan neka je praznik Gospodnji.
7Hljebovi prijesni da se jedu sedam dana, i da se ne vidi u tebe ništa s kvascem, niti da se vidi u tebe kvasac u cijelom kraju tvom.
8I kazaćeš sinu svojemu u taj dan govoreći: ovo je za ono što mi je učinio Gospod kad sam izlazio iz Misira.
9I neka ti bude kao znak na ruci tvojoj i kao spomen pred očima tvojima, da ti zakon Gospodnji bude u ustima; jer te je rukom krjepkom izveo Gospod iz Misira.
10Zato vrši zakon ovaj na vrijeme, od godine do godine.
11I kad te uvede Gospod u zemlju Hananejsku, kao što se zakleo tebi i tvojim ocima, i da ti je,
12Odvajaćeš Gospodu što god otvora matericu, i od stoke tvoje što god otvora matericu, što je muško, da bude Gospodu.
13A svako magare prvenče otkupi jagnjetom ili jaretom; ako li ga ne bi otkupio, slomi mu vrat. Ali svakoga prvenca čovječijega između sinova svojih otkupi.
14A kad te zapita sin tvoj unapredak govoreći: šta je to? reci mu: rukom krjepkom izvede nas Gospod iz Misira, iz doma ropskoga.
15Jer kad otvrdnu Faraon, te nas ne htje pustiti, pobi Gospod sve prvence u zemlji Misirskoj od prvenca čovječijega do prvenca od stoke; zato prinosim Gospodu sve muško što otvora matericu, a svakoga prvenca sinova svojih otkupljujem.
16I to neka ti je kao znak na ruci i kao počeonik među očima tvojima, da nas je rukom krjepkom izveo Gospod iz Misira.
17A kad Faraon pusti narod, ne odvede ih Bog putem k zemlji Filistejskoj, ako i bješe kraći, jer Bog reče: da se ne pokaje narod kad vidi rat, i ne vrati se u Misir.
18Nego Bog zavede narod putem preko pustinje na Crvenom Moru. A vojničkim redom izidoše sinovi Izrailjevi iz zemlje Misirske.
19I Mojsije uze kosti Josifove sa sobom; jer bješe zakleo sinove Izrailjeve rekavši: zaista će vas pohoditi Bog, a tada iznesite kosti moje odavde sa sobom.
20Tako otišavši iz Sohota stadoše u oko u Etamu, nakraj pustinje.
21A Gospod iđaše pred njima danju u stupu od oblaka vodeći ih putem, a noću u stupu od ognja svijetleći im, da bi putovali danju i noću.
22I ne uklanjaše ispred naroda stupa od oblaka danju ni stupa od ognja noću.