1Savle pak bješe pristao na njegovu smrt. A u taj dan postade veliko gonjenje na crkvu Jerusalimsku, i svi se rasijaše po krajevima Judejskijem i Samarijskijem osim apostola.
2A ljudi pobožni ukopaše Stefana i veliki plač učiniše nad njim.
3A Savle dosađivaše crkvi, jer iđaše po kućama, i vucijaše ljude i žene te predavaše u tamnicu.
4A oni što se bijahu rasijali prolažahu propovijedajući riječ.
5A Filip sišavši u grad Samarijski propovijedaše im Hrista.
6A narod pažaše jednodušno na ono što govoraše Filip, slušajući i gledajući znake koje činjaše;
7Jer duhovi nečisti s velikom vikom izlažahu iz mnogijeh u kojima bijahu, i mnogi uzeti i hromi ozdraviše.
8I bi velika radost u gradu onome.
9A bješe jedan čovjek, po imenu Simon, koji prije čaraše u gradu i dovođaše u čudo narod Samarijski, govoreći da je on nešto veliko;
10Na kojega gledahu svi, i malo i veliko, govoreći: ovo je velika sila Božija.
11A zato gledahu na njega što ih mnogo vremena činima udivljavaše.
12Kad pak vjerovaše Filipu koji propovijedaše jevanđelje o carstvu Božijemu i o imenu Isusa Hrista, kršćavahu se i ljudi i žene.
13Tada i Simon vjerova, i krstivši se osta kod Filipa; i videći djela i znake velike koji se činjahu divljaše se vrlo.
14A kad čuše apostoli koji bijahu u Jerusalimu da Samarija primi riječ Božiju, poslaše k njima Petra i Jovana.
15Koji sišavši pomoliše se Bogu za njih da prime Duha svetoga;
16Jer još ni na jednoga ne bješe došao, nego bijahu samo kršteni u ime Gospoda Isusa.
17Tada apostoli metnuše ruke na njih, i oni primiše Duha svetoga.
18A kad vidje Simon da se daje Duh sveti kad apostoli metnu ruke, donese im novce
19Govoreći: dajte i meni ovu vlast da kad metnem ruke na koga primi Duha svetoga.
20A Petar mu reče: novci tvoji s tobom da budu u pogibao, što si pomislio da se dar Božij može dobiti za novce.
21Nema tebi dijela ni iseta u ovoj riječi; jer srce tvoje nije pravo pred Bogom.
22Pokaj se dakle od ove svoje pakosti, i moli se Bogu da bi ti se oprostila pomisao srca tvoga.
23Jer te vidim da si u grkoj žuči i u svezi nepravde.
24A Simon odgovarajući reče: pomolite se vi Gospodu za mene da ne naiđe na mene ništa od ovoga što rekoste.
25Tako oni posvjedočivši i govorivši riječ Gospodnju vratiše se u Jerusalim, i mnogijem selima Samarijskijem propovjediše jevanđelje.
26A anđeo Gospodnji reče Filipu govoreći: ustani i idi na podne na put koji silazi od Jerusalima u Gazu i pust je.
27I ustavši pođe. I gle, čovjek Arapin, uškopljenik, vlastelin Kandakije carice Arapske, što bješe nad svima njezinijem riznicama, koji bješe došao u Jerusalim da se moli Bogu,
28Pa se vraćaše, i sjedeći na kolima svojijem čitaše proroka Isaiju.
29A Duh reče Filipu: pristupi i prilijepi se tijem kolima.
30A Filip pritrčavši ču ga gdje čita proroka Isaiju, i reče: a razumiješ li što čitaš?
31A on reče: kako bih mogao ako me ko ne uputi? I umoli Filipa te se pope i sjede s njim.
32A mjesto iz pisma koje čitaše bješe ovo: kao ovca na zaklanje odvede se, i nijem kao jagnje pred onijem koji ga striže, tako ne otvori usta svojijeh.
33U njegovom poniženju ukide se sud njegov. A rod njegov ko će iskazati? Jer se njegov život uzima od zemlje.
34Onda uškopljenik odgovori Filipu i reče: molim te, za koga ovo govori prorok? ili za sebe ili za koga drugoga?
35A Filip otvorivši usta svoja, i počevši od pisma ovoga, propovjedi mu jevanđelje Isusovo.
36Kako iđahu putem dođoše na nekaku vodu; i reče uškopljenik: evo vode, šta brani meni da se krstim?
37A Filip mu reče: ako vjeruješ od svega srca svojega, možeš. A on odgovarajući reče: vjerujem da je Isus Hristos sin Božij.
38I zapovjedi da stanu kola, i siđoše oba na vodu, i Filip i uškopljenik, i krsti ga.
39A kad iziđoše iz vode, Duh sveti pade na uškopljenika, a anđeo Gospodnji uze Filipa, i više ga ne vidje uškopljenik; nego otide putem svojijem radujući se.
40A Filip se obrete u Azotu; i prolazeći propovijedaše jevanđelje svima gradovima, dok ne dođe u Ćesariju.