1A u ove dane, kad se umnožiše učenici, podigoše Grci viku na Jevreje što se njihove udovice zaboravljahu kad se dijeljaše hrana svaki dan.
2Onda dvanaestorica dozvavši mnoštvo učenika, rekoše: nije prilično nama da ostavimo riječ Božiju pa da služimo oko trpeza.
3Nađite dakle, braćo, među sobom sedam poštenijeh ljudi, punijeh Duha svetoga i premudrosti, koje ćemo postaviti nad ovijem poslom.
4A mi ćemo u molitvi i u službi riječi ostati.
5I ova riječ bi ugodna svemu narodu. I izbraše Stefana, čovjeka napunjena vjere i Duha svetoga, i Filipa, i Prohora, i Nikanora, i Timona, i Parmena, i Nikolu pokrštenjaka iz Antiohije.
6Ove postaviše pred apostole, i oni pomolivši se Bogu metnuše ruke na njih.
7I riječ Božija rastijaše, i množaše se vrlo broj učenika u Jerusalimu. I sveštenici mnogi pokoravahu se vjeri.
8A Stefan pun vjere i sile činjaše znake i čudesa velika među ljudima.
9Tada ustaše neki iz zbornice koja se zove Liverćanska i Kirinačka i Aleksandrijnačka i onijeh koji bijahu iz Kilikije i Azije, i prepirahu se sa Stefanom.
10I ne mogahu protivu stati premudrosti i Duhu kojijem govoraše.
11Tada podgovoriše ljude te kazaše: čusmo ga gdje huli na Mojsija i na Boga.
12I pobuniše narod i starješine i književnike, i napadoše i uhvatiše ga, i dovedoše ga na sabor.
13I izvedoše lažne svjedoke koji govorahu: ovaj čovjek ne prestaje huliti na ovo sveto mjesto i na zakon.
14Jer ga čusmo gdje govori: ovaj Isus Nazarećanin razvaliće ovo mjesto, i izmijeniće običaje koje nam ostavi Mojsije.
15I pogledavši na nj svi koji sjeđahu na saboru vidješe lice njegovo kao lice anđela.