Psalms 104
1 Blagosiljaj, dušo moja, Gospoda! O, Gospode, o, moj Bože, ti si od svih veći; odenut si i sjajem i slavom!
2 Svetlošću je kao plaštom zaogrnut, kao šator prostireš nebesa.
3 Grede gornjih odaja svojih u vode polaže, oblake u kočije svoje preže, na krilima vetra jezdi.
4 On svoje anđele čini vetrovima, i svoje sluge ognjenim plamenovima.
5 On je zemlju postavio na njene temelje, u veke vekova neće se pomaći.
6 Dubinama si je pokrio kao pokrivačem, a vode su joj bile nad gorama.
7 Povlače se od prekora tvoga, odtekle su od tutnjave groma tvoga —
8 kada su se gore digle i doline slegle — tamo gde si im i odredio mesto;
9 ne prelaze među što si im stavio, vratiti se neće da zemlju prekriju.
10 Ti izvore šalješ dolinama da poteku među planinama.
11 Oni poje svaku poljsku zverku i žeđ gase divljim magarcima.
12 Nebeske se ptice kraj njih gnezde i pevaju u rastinju.
13 Iz gornjih odaja svojih natapaš gore i zemlja je puna ploda dela tvojih.
14 Ti činiš da za stoku trava raste, bilje što ga čovek obrađuje, da bi zemlja urodila hlebom;
15 i vino što čoveku razgaljuje srce, ulje što lice ozari i hleb što hrani čoveku srce.
16 Gospodnja su stabla nalivena, kedrovi što ih je usadio na Livanu;
17 na njima se ptice gnezde, u čempresima roda im se skući.
18 Na visokim gorama žive divokoze, a kamenjari damanima utočište daju.
19 On je mesec načinio da se meri vreme, a i sunce zna kada da zađe.
20 Ti spuštaš tamu i noć biva, pa izmile sve šumske živuljke.
21 Lavovi za plenom riču tražeći od Boga za sebe hranu.
22 Kad sunce zarudi oni se okupe u jazbini svojoj i ležu.
23 A čovek ide za poslom svojim i radi do večeri.
24 O, Gospode, kako je mnogo dela tvojih! Svako si od njih učinio mudro i tvojih je stvorenja puna zemlja!
25 Eno mora, velikog i širokih obala, vrve od bezbrojnih stvorenja, životinja malih i velikih;
26 Po njemu brodovi brode i Levijatan koju su načinio u njemu igra.
27 Svi oni čekaju tebe da im na vreme daš ono što jedu.
28 Ti im daješ i oni to sakupe; ti otvaraš ruku svoju i oni su siti dobra.
29 Kad sakriješ lice svoje oni se prepadnu; kad im uzmeš dah, oni skapavaju i ponovo idu u prašinu.
30 Kad im pošalješ svoj dah oni nastaju; ti obnavljaš lice zemlje.
31 Nek doveka bude slava Gospodnja! Nek delima svojim raduje se Gospod!
32 On u zemlju gleda i ona se trese; on dotiče gore i one se dime.
33 Kroz svoj život pevaću Gospodu, dok me ima Boga moga proslavljaću!
34 Ugodne mu bile misli moje, a ja ću da se radujem u Gospodu.
35 Nek grešnici nestanu sa zemlje i zlobnika neka više nema! Blagosiljaj, dušo moja, Gospoda! Slavite Gospoda!