1Blagosiljaj, dušo moja, Gospoda! O, Gospode, o, moj Bože, ti si od svih veći; odenut si i sjajem i slavom!
2Svetlošću je kao plaštom zaogrnut, kao šator prostireš nebesa.
3Grede gornjih odaja svojih u vode polaže, oblake u kočije svoje preže, na krilima vetra jezdi.
4On svoje anđele čini vetrovima, i svoje sluge ognjenim plamenovima.
5On je zemlju postavio na njene temelje, u veke vekova neće se pomaći.
6Dubinama si je pokrio kao pokrivačem, a vode su joj bile nad gorama.
7Povlače se od prekora tvoga, odtekle su od tutnjave groma tvoga —
8kada su se gore digle i doline slegle — tamo gde si im i odredio mesto;
9ne prelaze među što si im stavio, vratiti se neće da zemlju prekriju.
10Ti izvore šalješ dolinama da poteku među planinama.
11Oni poje svaku poljsku zverku i žeđ gase divljim magarcima.
12Nebeske se ptice kraj njih gnezde i pevaju u rastinju.
13Iz gornjih odaja svojih natapaš gore i zemlja je puna ploda dela tvojih.
14Ti činiš da za stoku trava raste, bilje što ga čovek obrađuje, da bi zemlja urodila hlebom;
15i vino što čoveku razgaljuje srce, ulje što lice ozari i hleb što hrani čoveku srce.
16Gospodnja su stabla nalivena, kedrovi što ih je usadio na Livanu;
17na njima se ptice gnezde, u čempresima roda im se skući.
18Na visokim gorama žive divokoze, a kamenjari damanima utočište daju.
19On je mesec načinio da se meri vreme, a i sunce zna kada da zađe.
20Ti spuštaš tamu i noć biva, pa izmile sve šumske živuljke.
21Lavovi za plenom riču tražeći od Boga za sebe hranu.
22Kad sunce zarudi oni se okupe u jazbini svojoj i ležu.
23A čovek ide za poslom svojim i radi do večeri.
24O, Gospode, kako je mnogo dela tvojih! Svako si od njih učinio mudro i tvojih je stvorenja puna zemlja!
25Eno mora, velikog i širokih obala, vrve od bezbrojnih stvorenja, životinja malih i velikih;
26Po njemu brodovi brode i Levijatan koju su načinio u njemu igra.
27Svi oni čekaju tebe da im na vreme daš ono što jedu.
28Ti im daješ i oni to sakupe; ti otvaraš ruku svoju i oni su siti dobra.
29Kad sakriješ lice svoje oni se prepadnu; kad im uzmeš dah, oni skapavaju i ponovo idu u prašinu.
30Kad im pošalješ svoj dah oni nastaju; ti obnavljaš lice zemlje.
31Nek doveka bude slava Gospodnja! Nek delima svojim raduje se Gospod!
32On u zemlju gleda i ona se trese; on dotiče gore i one se dime.
33Kroz svoj život pevaću Gospodu, dok me ima Boga moga proslavljaću!
34Ugodne mu bile misli moje, a ja ću da se radujem u Gospodu.
35Nek grešnici nestanu sa zemlje i zlobnika neka više nema! Blagosiljaj, dušo moja, Gospoda! Slavite Gospoda!