Job 37
1 Stvarno, i moje srce zbog toga tuče, otima se u grudima!
2 Slušajte! Počujte tutnjavu glasa njegovoga, prolamanje što izlazi iz usta njegovih.
3 Ispod svih nebesa on ga pušta, i munju svoju do krajeva zemlje.
4 Za njom gromovi tuku glasom slave njegove, a kada se oglase tutnjavom svojom ne vraća se više munja.
5 To Bog čudesno grmi glasom svojim i velike, nama neshvatljive stvari čini!
6 Elem, on snegu kaže: ’Na zemlju padni!’ i obilnoj kiši: ’Pljušti!’
7 Time svačiju ruku sputava u radu, da bi svaki čovek znao za delo njegovo.
8 Tada zveri idu u brloge svoje, počivaju u svojim jazbinama.
9 Oluja se sruči iz odaje svoje i severci donose zimu.
10 Dah Božiji led donosi i široke vode ledi.
11 Oblake tmurne je vlagom napunio i sevne munjom po oblaku;
12 i oni onda kruže, valjaju se kako ih on vodi; da urade što im je zapovedio po licu sveta i zemlje.
13 A on to čini bilo kao prekor ili kao milosrđe na dobro zemlje.
14 O, Jove, poslušaj ovo! Stani pa razmotri čudesa Božija.
15 Znaš li kako ih je Bog poslagao, kako zablešti munjom oblaka svoga?
16 Znaš li kako oblaci vise i čudesa onog što je savršen u znanju?
17 Ti, čije su haljine vruće dok je zemlja mirna zbog južnog vetra;
18 hoćeš li sa njim da razvlačiš oblake, tvrde kao izliveno ogledalo?
19 Hajde nam kaži šta da mu kažemo! Zbog tame svoj slučaj ne možemo da iznesemo.
20 Da mu javimo da bih ja da progovorim? Zar bi bilo ko govorio da bi proždran bio!
21 Sjajno svetlo na nebu ljudi sada ne mogu da vide, ali vetar huji i razvejava oblake.
22 Sa severa stiže zlatni sjaj i oko Boga je slava veličanstva!
23 Svemoćnoga ne možemo naći. Uzvišen je u sili, ali u pravdi i velikoj pravednosti svojoj on ne tlači.
24 Zato ga se boje ljudi: on ne mari za mudre u srcu.“