Job 3
1 Onda je Jov progovorio proklinjući dan svog rođenja.
2 Rekao je:
3 „Nek nestane dana u kome sam rođen i noći kada je rečeno: ’Začelo se muško!’
4 U tamu neka se okrene taj dan. Ne mario Bog odozgo za njega i svetlost ga nikada ne obasjala.
5 Zgrabili ga noć i tama najgušća, oblak ga prekrio i sve ga pomrčine dnevne prestravile!
6 Nek noć onu tama proguta, nek ne bude pridodana danima godišnjim, nek ne bude ubrojana mesecima!
7 Evo, noć ta jalova nek bude, povik sreće ne ušao u nju!
8 Prokleli je oni koji dan proklinju, što su voljni levijatana da bude.
9 Neka zgasnu zvezde svitanja njenoga, čekajući zoru neka je ne dočeka, ne videla pogled praskozorja;
10 jer mi nije zatvorila vrata od majčinog krila i sakrila nije muku od očiju mojih.
11 Zašto nisam umro u utrobi i skončao iz stomaka kad sam izašao?!
12 Zašto su me prihvatila kolena i zašto grudi koje sam sisao?
13 Jer ja bih sada spokojno ležao, spavao bih i u miru bio
14 s carevima i zemaljskim savetnicima, sa onima što su sebi obnovili razvaline;
15 s knezovima što imaju zlata, što su srebrom kuće svoje ispunili.
16 Ili zašto nisam bio mrtvorođenče zamotano, ili poput dojenčadi, što svetla videla nisu?!
17 Tamo zlobnici prestaju sa zlobom, tamo počivaju iznureni.
18 Zatvorenici su zajedno spokojni i ne čuju povik tlačiteljev.
19 Tamo su i veliki i mali, a rob se oslobodio gospodara svoga.
20 Zašto se stradalniku daje svetlo i život ljudima ogorčene duše;
21 onima što za smrti žude, a nje nema, i traže je više nego blago zakopano;
22 onima koji se bezmerno raduju i likuju jer su grob pronašli;
23 čoveku čiji je put sakriven i koga je Bog odasvud zagradio?
24 Mome jelu prethodi ječanje moje i moj se vapaj ko voda izliva.
25 Jer me snađe čegʼ sam se bojao, sustiglo me od čegʼ sam strepeo!
26 Nemam mira, nemam olakšanja, nemam počivanja, muka me sustiže.“