1Ovo mi je pokazao Gospod Bog. Gle, korpa letnjeg voća.
2Kazao mi je: „Amose, šta vidiš?“ Odgovorio sam: „Korpu letnjeg voća.“ Gospod uzvrati: „Mom narodu, Izrailju, došao je kraj i ja više neću da mu popuštam.
3Na taj dan će lelek biti hramska pesma — govori Gospod Bog — posvuda će biti razbacani mnogi leševi. Tiše samo!
4Čujte ovo, o, vi što gazite ubogoga i satirete ponizne u zemlji!
5Govorite: ’Kada će se završiti mladina da prodajemo žito, i subota, da otvorimo žitnice; da zakidamo na meri, varamo na tegovima i podvaljujemo nepoštenim terazijama;
6da za srebro kupujemo siromaha i ubogog za sandale, da prodajemo žitne trice.’“
7Gospod se zakleo ponosom Jakovljevim: „Doveka zaboraviti neću sva njihova dela.
8Zar se zemlja zbog toga neće zadrmati i zakukati svako živi na njoj? Podiće se na njoj sve poput Nila, nabujaće i opašće kao Nil egipatski.
9I toga dana ću dati da sunce zađe u podne, i doneću zemlji pomrčinu u po bela dana — govori Gospod.
10Okrenuću vaše svetkovine u žalopojku i sve pesme vaše u naricaljku. Sva ću bedra vaša obući u kostret i oćelaviću svaku glavu. Učiniću žalopojku kao za jedincem i kraj toga kao dan gorčine.
11Gle, dolaze dani — govori Gospod Bog — kada ću poslati glad na zemlju. Ali ne glad za hlebom, ne žeđ za vodom, već za slušanjem reči Gospodnjih!
12Tumaraće od mora do mora i od severa do istoka. Lutaće s jednog kraja na drugi, tražiće reč Gospodnju i neće je naći.
13Toga će dana od žeđi smalaksati lepe devojke i mladići,
14oni koji se zaklinju idolom Samarije i govore: ’Živ bio tvoj bog, o, Dane! Živ bio put u Vir-Saveju!’ I onda će pasti i više se neće dići.“