1BOŽE, zašto si tako daleko? Zašto zatvaraš oči u vrijeme nevolje?
2Zli oholo progone siromašne. Neka se zapletu u svoje zamke!
3Razmeću se svojim žudnjama, pohlepni su i BOGA proklinju.
4Preponosni su da bi Boga slijedili, misle: »Bog ne gleda što radimo«.
5Uvijek uspiju u svemu što čine. Tvoji su im zakoni neshvatljivi, izruguju sve svoje neprijatelje.
6Misle u sebi: »Ništa loše neće se dogoditi, nesreća nas neće zadesiti.«
7Govore pogrde, prijetnje i laži, njihove riječi tlače i uništavaju.
8Čekaju u zasjedi pored sela, u tajnosti ubijaju nevine, traže bespomoćne žrtve.
9Vrebaju kao lavovi u zasjedi, da zgrabe bespomoćan plijen. Jadnika uhvate u zamku i odvuku.
10Njihove žrtve ruše se i padaju, svladane u surovom napadu.
11Zli u sebi misle: »Zaboravio je Bog, ne gleda me i ništa ne vidi.«
12Ustani, BOŽE! Poduzmi nešto! Sjeti se patnje nedužnih!
13Zašto bi zlikovac prezirao Boga? Zašto bi mislio da ga nećeš kazniti?
14Ali ti vidiš svu muku i jad jer gledaš slaboga i zaboravljenoga. U tebe se on uzdaje jer ti si onaj koji mu pomaže.
15Slomi ruke svakom zlikovcu i zločincu. Kazni ih za njihove zločine, spriječi da i dalje tako rade.
16BOŽE, ti si kralj zauvijek! Drugi narodi iz tvoje će zemlje nestati.
17Ti, BOŽE, čuješ želje potlačenih, ohrabruješ ih i pažljivo slušaš.
18Braniš siročad i zlostavljane, da ih nitko na zemlji više ne ugrozi.