Job 4
1 Tada je Elifaz iz Temana odgovorio:
2 Kad bih ti nešto rekao, bi li ti smetalo? Kako da ti ništa ne kažem!
3 Ti si poučio mnoge ljude, hrabrio one klonule.
4 Svojim si riječima pridizao pokleknule, jačao si one čija koljena klecaju.
5 Ali sad je nevolja stigla tebe pa si se obeshrabrio. Zlo te stiglo, a ti se prestrašio.
6 Zar ti pobožnost ne ulijeva pouzdanje, a tvoj besprijekoran život nadu?
7 Razmisli: je li itko nedužan uništen? Jesu li igdje pravedni zatrti?
8 Oni koji sade zlo i siju nevolju — vidio sam to — njih i požanju.
9 Poginu od Božjeg daha, nestanu od izdisaja njegova gnjeva.
10 Rikali su kao lavovi, ali lavovima su slomljeni zubi,
11 a lavica je ostala bez plijena, i njezini su mladi raštrkani.
12 Riječ je potajno stigla do mene, kao šapat mi je doprla do uha.
13 U ružnim noćnim snovima, kad ljude svlada dubok san,
14 obuzeo me takav strah i trepet da su mi se sve kosti stresle.
15 Vjetar mi je prešao preko lica i sav sam se naježio.
16 Nešto je zastalo nada mnom, ali nisam mogao prepoznati što. Neka prikaza bila mi je pred očima. Bila je tišina, a onda sam čuo glas:
17 »Može li smrtnik biti pravedan pred Bogom? Može li čovjek biti nedužan pred svojim Stvoriteljem?
18 Bog se ne pouzdaje ni u svoje sluge i svoje anđele optužuje za greške.
19 Pa koliko će više optuživati ljude koji stanuju u kućama od gline. Njihov je temelj u zemaljskom prahu, lakše ih je zgnječiti nego moljca.
20 Mogu stradati od jutra do večeri i nestanu a da nitko i ne primijeti.
21 Iščupano je uže što drži njihov šator i umiru prije nego steknu mudrost.«