1»Od toga mi drhti srce i hoće iskočiti iz grudi.
2Slušajte tutnjavu njegova glasa, grmljavinu koja mu izlazi iz usta.
3On pušta munju preko cijelog neba i šalje je do krajeva zemlje.
4Nakon toga glas mu zatutnji, kad grmi glasom veličanstvenim. I nakon što zagrmi glasom, i dalje sijevaju munje.
5Bog čudesno grmi svojim glasom, čini velika djela, nama neshvatljiva.
6Jer, on kaže snijegu: ‘Padni na zemlju!’ i kiši zapovjedi: ‘Zapljušti silovito!’
7Tako ljudi moraju obustaviti rad da bi svi vidjeli što čini Bog.
8Zvijeri odlaze u svoje jazbine i tamo nalaze zaklon.
9Vihor dolazi s juga, a hladnoća sa sjevernim vjetrovima.
10Led nastaje od Božjeg daha i široke vode se zalede.
11On oblake puni vlagom i para ih svojom munjom.
12Oblaci po njegovom nalogu kruže zemljom da izvrše sve što im je zapovjedio.
13Šalje ih da kazni ljude poplavom ili da navodni zemlju i pokaže ljubav.
14Poslušaj ovo, Jobe, stani i promotri čudesna Božja djela.
15Znaš li kako Bog zapovijeda oblacima i čini da njegova munja sijevne?
16Znaš li kako vise mračni oblaci, to čudesno djelo onoga koji zna sve?
17Ti, koji se znojiš od vrućine u svojoj odjeći kad se zemlja umiri nakon južnog vjetra,
18možeš li s njim razapeti nebesa, čvrsta kao ulaštena bronca?
19Reci nam što da kažemo Bogu — u tami smo pa ne znamo iznijeti svoj slučaj.
20Zar da mu kažem da želim govoriti? To bi bilo kao da tražim da budem progutan.
21Nitko ne može gledati u sunce koje blista na nebu pošto je vjetar rastjerao oblake.
22S Božje planine zlatni sjaj dolazi, to Bog stiže u strahotnom veličanstvu.
23Svemoćni je izvan našeg dosega, uzvišen je u svojoj sili i pravdi. U svojoj pravednosti nikog ne tlači.
24Zato ga se ljudi boje i poštuju ga. Da, svi koji su mudrog srca boje se njega.«