1Potom je Job nastavio svoj govor:
2»O, da bar moj život može opet biti kao prije ovih mjeseci koji su protekli; da se vrate dani kad me Bog čuvao.
3Njegova svjetiljka sjala mi je nad glavom u njegovoj sam svjetlosti hodao kroz tamu.
4Da se bar vrate dani moje snage i uspjeha, kad je Bog bio prijatelj domu mome.
5Svemoćni Bog još je bio sa mnom, a moja su me djeca okruživala.
6Tada sam noge prao u mlijeku, a iz tijeska su tekli potoci ulja.
7Tada sam dolazio na gradska vrata i zauzimao svoje mjesto na trgu.
8Mladići bi me vidjeli i uklanjali se, a starci se dizali i ostajali na nogama.
9Poglavari bi prekidali razgovor i usta pokrivali rukom,
10glasovi najuglednijih bi utihnuli, jezik bi im se zalijepio za nepce.
11Tko bi me god čuo, hvalio me, a tko bi me vidio, lijepo je govorio o meni
12jer sam izbavljao siromaha kad bi zavapio i siroče kojem nije imao tko pomoći.
13Samrtnici su me blagoslivljali, a ja sam učinio da srce udovice kliče od radosti.
14Pravednost sam odjenuo kao odjeću, pravda mi je pokrivala tijelo i glavu.
15Bio sam oči slijepome i noge hromome,
16onima u potrebi — bio sam otac, a neznanca sam zastupao u parnici.
17Razbijao sam zube pokvarenjaku i plijen mu otimao iz usta.
18Uvijek sam mislio da ću umrijeti okružen obitelji, da će mi dani biti brojni kao zrnca pijeska.
19Korijenje će mi dopirati do vode, a rosa će mi svu noć prekrivati grane.
20Moja slava će se stalno obnavljati, a u ruci ću uvijek imati novi lûk.
21Ljudi su me željno slušali i u tišini čekali moj savjet.
22Nakon što bih govorio, svi bi šutjeli, moje riječi su ih škropile, nježno kao rosa.
23Iščekivali su me kao kišu, a moje su riječi upijali kao proljetni pljusak.
24Kad bih im se osmjehnuo, to im je bila nagrada, vedrina mog lica bila im je dragocjena.
25Ja sam im određivao put i vodio ih kao poglavar. Bio sam kao kralj među svojom vojskom, kao onaj koji tješi ožalošćene.