1Tada je odgovorio Bildad iz Šuaha:
2»Kada ćeš prestati tako govoriti? Urazumi se, pa da razgovaramo.
3Zašto nas smatraš stokom? Zašto smo glupi u tvojim očima?
4Ti, koji se razdireš od gnjeva, zar hoćeš da zemlja opusti zbog tebe, da se planina pomakne s mjesta?
5Gasi se svjetlost zlog čovjeka, ne svijetli više plamen njegove vatre.
6Mrači se svjetlo u njegovom šatoru, nad njim se gasi svjetiljka.
7Nestaje žustrina njegovog koraka, o vlastite se spletke spotiče.
8Noge ga vode u mrežu, upada u skrivenu jamu.
9Zamka ga lovi za petu, klopka ga čvrsto steže.
10Vreba ga omča skrivena na zemlji, zamka leži na njegovoj stazi.
11Užas ga spopada sa svih strana i u stopu ga prati.
12Nedaća za njim gladuje, nesreća samo čeka da posrne.
13Zaraza mu izjeda kožu, smrtna bolest proždire mu udove.
14Izvlače ga iz njegovog šatora i odvode pred kralja užasa.
15U njegovom domu samo strava ostaje, gorući sumpor pada mu po šatoru.
16Dolje mu se suši korijenje, a gore mu venu grane.
17Spomen na njega nestaje sa zemlje, ime mu se ne spominje na ulici.
18Iz svjetlosti ga tjeraju u tamu i izgone ga iz ovog svijeta.
19U svom narodu nema potomaka, nikog preživjelog tamo gdje je boravio.
20Zapadnjaci se groze njegove sudbine, istočnjake užas spopada.
21Da, takvo je boravište bezbožnog čovjeka i mjesto onoga koji ne poznaje Boga.«