1Ugledam zatim još jednoga jakog anđela kako silazi s neba okružen oblacima, s dugom iznad glave. Lice mu je sjalo poput sunca, a noge poput ognjenih stupova.
2U ruci je imao maleni razvijeni svitak. Desnom nogom stane na more, a lijevom na zemlju
3pa poviče glasno kao da lav riče. Kad vikne, zatutnji sedam gromova.
4Kad je progovorilo sedam gromova htio sam to zapisati, ali začujem glas s neba: “Sačuvaj tajnim što je reklo sedam gromova. To ne zapisuj.”
5Zatim snažni anđeo što je stajao na moru i na zemlji podigne desnu ruku prema nebu.
6Zakune se u ime onoga koji živi u vijeke vjekova, koji je stvorio nebo i sve u njemu, zemlju i sve na njoj, more i sve u njemu te reče: “Bog više neće čekati.
7Kad se oglasi trublja sedmoga anđela, Božji će se tajni naum ispuniti, kao što je svojim slugama navijestio po prorocima.”
8Evo glasa s neba: “Idi i uzmi razvijen svitak od anđela koji stoji na moru i na zemlji.”
9Pristupim mu zato i zamolim ga da mi dade svitak. “Uzmi ga i pojedi”, reče mi. “U ustima će ti biti sladak kao med, ali kad ga progutaš, zagorčit će ti utrobu.”
10Uzmem ga iz njegove ruke i pojedem. U ustima mi je bio sladak, ali mi je zagorčio utrobu.
11Zatim mi reče: “Moraš opet prorokovati narodima, pucima i kraljevima.”