Revelation 14
1 Vidjeh, i gle, Jaganjac stajaše na Sionskoj gori i s njim sto i četrdeset i četiri tisuće onih koji su imali njegovo ime i ime njegova Oca napisano na svojim čelima.
2 Začuh glas s neba kao glas mnogih voda i kao glas snažnoga groma. Glas što ga začuh bio je kao glas svirača koji sviraju na svojim citarama.
3 Pjevahu novu pjesmu pred prijestoljem, pred četiri bića i pred starješinama, i nitko ne mogaše naučiti pjesme, osim onih sto i četrdeset i četiri tisuće koji su otkupljeni sa zemlje.
4 Ovo su oni koji se ne okaljaše sa ženama, jer su djevice. Oni prate Jaganjca kamo god on pođe. Oni su otkupljeni od ljudi kao prvijenci Bogu i Jaganjcu.
5 U njihovim se ustima ne nađe laž, jer su bez mane.
6 Vidjeh drugoga anđela gdje leti posred neba. On je imao propovijedati vječno evanđelje onima koji prebivaju na zemlji, i svakome narodu, plemenu, jeziku i puku.
7 Govoraše jakim glasom: “Bojte se Boga i dajte mu slavu, jer dođe čas njegova suda, i poklonite se onome koji je stvorio nebo, zemlju, more i vodene izvore.”
8 Za njim ide drugi anđeo govoreći: “Pade, pade veliki Babilon koji je žestokim vinom svoga bluda napajao sve narode.”
9 I treći anđeo za njim ide govoreći jakim glasom: “Ako se tko pokloni Zvijeri i njezinoj slici, i primi žig na svoje čelo ili na svoju ruku,
10 pit će od vina Božjega gnjeva koje je nepomiješano natočeno u čašu njegova gnjeva i bit će mučen ognjem i sumporom pred svetim anđelima i pred Jaganjcem.
11 I dim njihovih muka diže se u vijeke vjekova, i ne će imati počinka danju ni noću oni koji se klanjaju Zvijeri i njezinoj slici, i ako tko primi žig s njezinim imenom.
12 U tome je strpljivost svetih koji drže Božje zapovijedi i Isusovu vjeru.”
13 Začuh glas s neba gdje mi govori: “Napiši: već sada blago mrtvima koji umiru u Gospodinu! Duh govori: neka otpočinu od svojih napora, jer ih prate njihova djela.”
14 Vidjeh: gle, bijel oblak, i na oblaku sjeđaše kao Sin čovječji, a imao je na glavi zlatnu krunu, i u ruci oštar srp.
15 Drugi anđeo iziđe iz hrama vičući jakim glasom onome što je sjedio na oblaku: “Zamahni svojim srpom i žanji, jer dođe čas da se žanje. Dozrela žetva zemlje.”
16 I onaj koji sjeđaše na oblaku, baci svoj srp na zemlju, i bi požnjevena zemlja.
17 Drugi anđeo izađe iz hrama što je na nebu, a imao je i on oštar srp.
18 I drugi anđeo iziđe od žrtvenika, koji je imao vlast nad ognjem, i povika jakim glasom onome koji je imao oštar srp: “Zamahni svojim oštrim srpom i beri grožđe od trsa zemlje, jer već sazre grožđe.”
19 I baci anđeo svoj srp na zemlju, i obra trs zemlje i stavi u veliki tijesak Božjega gnjeva.
20 Gažen je tijesak izvan grada, i izađe iz tijeska krv sve do uzda konjima, tisuću i šest stotina stadija.