Numbers 11
1 Narod se stade glasno tužiti pred Gospodinom da mu je zlo. Kad je Gospodin to čuo, planu njegov gnjev. Oganj, što je izlazio od Gospodina, raspali se na njih i uništi jedan dio tabora.
2 Tada zavapi narod k Mojsiju za pomoć. Kad se Mojsije pomoli Gospodinu, ugasi se oganj.
3 To se mjesto prozva Tabera, jer se tamo bio raspalio na njih oganj, što je izlazio od Gospodina.
4 I kad se svjetina što je bila među njima polakomila za drugim jelima, stadoše sinovi Izrćlovi opet jadikovati. Tužili su se: “Tko će nam dati da jedemo mesa?
5 Spominjemo se riba što smo ih jeli u Egiptu badava, krastavaca i dinja, poriluka, crvenoga luka i češnjaka.
6 A sad nam je da poginemo. Ovdje nema upravo ničega. Oči nam ne vide ništa drugo osim mane.”
7 Mana je bila kao sjeme korijandrovo i nalik na bdelij.
8 Narod je išao okolo i sakupljao je, mljeo je na žrvnjevima ili tucao u stupama, kuhao u loncima i pravio od nje kolače. Okus joj je bio kao okus kolača pripravljena s uljem.
9 Kad bi noću pala rosa na tabor, pala bi s njom i mana.
10 Kad je čuo Mojsije kako narod jadikuje u svojim domovima, svako na ulazu u svoj šator? Božji gnjev se bio žestoko raspalio zbog toga? Mojsiju je to bilo veoma žao
11 te se Mojsije potužio Gospodinu: “Zašto tako zlostavljaš svojega slugu, i zašto do mene tako malo držiš, da si mi naprtio teret brige za čitav taj narod?
12 Zar sam ja čitav taj narod nosio u svojem krilu i donio ga na svijet, da možeš od mene tražiti: Nosi ga u svojem naručju kao što dojilja nosi dojenče, u zemlju koju sam obećao njegovim ocima?
13 Odakle da uzmem meso da ga dam cijelom tomu narodu? Plaču preda mnom i vape: Daj nam mesa da jedemo!
14 Ja ne mogu više sam nositi brigu za cijeli taj narod. To je preteško za me.
15 Ako misliš tako dalje postupati sa mnom, onda me radije odmah ubij, ako ti još štogod vrijedim, da ne gledam dulje svoju nesreću!”
16 Tada zapovjedi Gospodin Mojsiju: “Pozovi mi sedamdeset ljudi između Izrćlovih starješina, za koje znaš da su zreli ljudi i sposobni za poglavarsku službu! Dovedi ih k Šatoru svjedočanstva. Tamo neka se postave s tobom,
17 dok ja siđem! Tamo ću govoriti s tobom i od duha, što počiva na tebi, uzet ću i njima ga dati. Oni će s tobom dijeliti teret brige za narod.
18 A narodu reci: Posvetite se za sutra! Dobit ćete mesa i jesti. Glasno ste jadikovali pred Gospodinom i vapili: Tko će nam dati mesa da jedemo? U Egiptu smo imali dobro. Gospodin će vam, eto, dati da jedete mesa.
19 Ne ćete ga jesti samo jedan dan, ni dva, pet, deset ili dvadeset dana,
20 nego cijeli mjesec, dok vam na nos ne udari i ne zgadi vam se. Jer vi ste Gospodina, koji je među vama, prezreli i pred njim ste jadikovali i tužili se: O, da nismo otišli iz Egipta!”
21 Mojsije odvrati: “Ima naroda šest stotina tisuća pješaka, među kojim ja živim, a ti kažeš: Dat ću im mesa da jedu cijeli mjesec.
22 Može li im se poklati toliko ovaca i goveda da im bude dosta? Može li im se pohvatati sva morska riba, da bude za njih dosta?”
23 A Gospodin odgovori Mojsiju: “Zar je možda Gospodnja ruka preslaba? Sad ćeš vidjeti hoće li se moja riječ pred tobom ispuniti ili neće.”
24 Nato iziđe Mojsije, priopći narodu Gospodnje riječi i pozva sedamdeset starijih ljudi iz naroda. Postavi ih oko Šatora.
25 Tada siđe Gospodin u oblaku i progovori s njim, uze onda od duha koji je živio u njemu i dade ga sedamdesetorici sijedih ljudi. čim se bio duh spustio na njih, zapadoše oni u proročko ushićenje. To im se poslije više ne dogodi.
26 A dvojica od njih ostaše u taboru. Jedan se zvao Eldad, drugi Medad. I na njih se spustio duh. Pripadali su naime zapisanima, ali nisu bili izišli k Šatoru. I oni zapadoše u taboru u proročko ushićenje.
27 Jedan sluga otrča i javi Mojsiju: “Eldad i Medad zapali su u taboru u proročko ushićenje.”
28 Tada zamoli Jošua, sin Nunov, koji je od mladosti bio sluga Mojsijev: “Gospodaru, Mojsije, zabrani im to!”
29 A Mojsije mu odvrati: “Što se ti raspaljuješ na me? O, kad bi samo sav Gospodnji narod bio sastavljen od proroka! Kad bi Gospodin svima dao svojega duha!”
30 Nato se Mojsije vrati u tabor sa starješinama Izrćlovim.
31 Tada se, po zapovijedi Gospodnjoj podiže vjetar, koji nanese od mora prepelice i razasu ih nad taborom uokolo dan hoda daleko na sve strane, do dva lakta visoko od zemlje.
32 I narod se dade, te je cijeli dan i cijelu noć, i cijeli sljedeći dan hvatao prepelice. Tko je malo nakupio, imao ih je deset homera. Prostriješe ih tada oko tabora, da se suše.
33 Još im nije bilo iščeznulo meso između zuba, a gnjev Gospodnji raspali se na narod. Gospodin udari narod veoma teškom kaznom.
34 Zato se prozva to mjesto Kibrot Hattaava, jer se tamo pokopa pohlepni narod.
35 Od Kibrot Hattaave pođe narod dalje u Haserot. U Haserotu ostadoše.