1Kad je on jednoga dana učio narod u Hramu i navješćivao evanđelje, pristupiše k njemu svećenički glavari i pismoznanci sa starješinama
2i zapitaše ga: “Kaži nam: Kojom vlašću ovo činiš? Tko ti je dao vlast za to?”
3On im odgovori: “I ja ću vas nešto upitati. Kažite mi:
4Je li Ivanovo krštenje bilo s neba ili od ljudi?”
5Oni su razmišljali među sobom. Kažemo li: S neba, odvratit će nam: Zašto mu onda ne vjerovaste?
6Kažemo li: Od ljudi, sav će nas narod kamenovati, jer je uvjeren da je Ivan prorok.
7Tako odgovoriše da ne znaju odakle je.
8Isus im odvrati: “Onda ni ja vama ne ću kazati kojom vlašću ovo činim.”
9On kaza narodu ovu prispodobu: “Neki čovjek posadi vinograd, dade ga u zakup vinogradarima, pa otiđe izvan zemlje na dulje vrijeme.
10Kad je bilo vrijeme, posla slugu k vinogradarima, da bi mu dali dio od vinogradskoga roda. Ali vinogradari ga istukoše i protjeraše ga praznih ruku.
11Posla još drugoga slugu. I ovoga istukoše, izgrdiše i protjeraše ga praznih ruku.
12Posla još trećega. A oni i toga istukoše do krvi i izbaciše ga van.
13Onda reče gospodar vinograda: Što da učinim? Poslat ću svojega ljubljenoga sina; njega će se možda pobojati.\
14Ali kad ga ugledaše vinogradari, posvjetovaše se među sobom: To je baštinik; ubit ćemo ga, tada je baština naša.\
15Izbaciše ga dakle iz vinograda i ubiše ga. Što će sad gospodar vinograda s njima učiniti?
16Doći će, pogubit će te vinogradare i dat će vinograd drugima.” Kad oni to čuše, rekoše: “Neka se tako što ne dogodi!”
17A on ih pogleda i reče: “Pa što znači ona riječ u Pismu: Kamen koji odbaciše graditelji postade ugaoni kamen?
18Tko padne na taj kamen, razbit će se; a na koga on padne, satrt će ga.” \
19Još u onaj čas nastojali su pismoznanci i svećenički glavari staviti ruku na njega; ali se pobojaše naroda. Opazili su naime da je on njih htio pogoditi tom prispodobom. \
20Vrebali su oštro na njega, i poslaše uhode koji su se pretvarali kao pošteni ljudi, da ga uhvate u riječi. Oni su ga zatim namjeravali predati poglavarstvu, vlasti namjesnika.
21Upitaše ga: “Učitelju, znamo da pravo govoriš i učiš, nisi pristran, nego zaista učiš Božjemu putu.
22Je li nam dopušteno ili nije plaćati caru porez?”
23On prozre njihovo lukavstvo i odvrati im:
24”Pokažite mi denar! čiji je na njemu lik i natpis?” “Carev”, odgovoriše.
25Tada im reče: “Podajte dakle caru što pripada caru, i Bogu što pripada Bogu!”
26Ne pođe im za rukom da ga uhvate u riječi pred narodom. Zadiviše se njegovu odgovoru i zašutješe.
27Tada dođoše neki saduceji, koji tvrde da nema uskrsnuća. Oni ga upitaše
28i rekoše: “Učitelju, Mojsije nam propisa: Ako kome umre brat i ostavi ženu bez djece, onda mora brat oženiti ženu i podignuti potomstvo svojemu bratu.
29A bilo je sedmero braće. Prvi uze ženu i umre bez djece.
30Tada je uze drugi za ženu.
31Onda je uze treći, i tako svih sedam. Pomriješe, a da ne ostaviše potomaka.
32Najposlije umre i žena.
33Kome će sad od njih pripasti žena o uskrsnuću? Jer je ona svoj sedmorici bila žena.”
34Isus im odgovori: “Djeca se ovoga svijeta žene i udaju.
35A koji budu nađeni vrijednima da postanu dionici onoga svijeta i uskrsnuća od mrtvih, ne će se više ženiti niti će se udavati.
36Oni ne mogu onda više ni umrijeti; oni su kao anđeli i djeca Božja, jer su djeca uskrsnuća.\
37A da će mrtvi uskrsnuti, pokaza i Mojsije na mjestu o grmu, gdje naziva Gospodina Bogom Abrahamovim, Bogom Izakovim i Bogom Jakovljevim.
38A on nije Bog mrtvih, nego živih. Njemu sve živi.”
39Tada rekoše neki od pismoznanaca: “Učitelju, dobro si kazao.”
40I nisu se više usudili zapitkivati ga išta.
41Tada ih on zapita: “Kako se može tvrditi da je Mesija Davidov sin?
42David ipak sam govori u knjizi psalama: Reče Gospodin mome Gospodinu: Sjedi meni s desna,
43dok položim tvoje neprijatelje za podnožje tvojim nogama.
44David dakle njega naziva Gospodinom. Kako onda može biti njegov sin?”
45Dok je slušao sav narod, reče svojim učenicima:
46”čuvajte se pismoznanaca! Oni rado idu u dugačkim haljinama, hoće da ih ljudi pozdravljaju na javnim mjestima i da zauzimaju prva mjesta u sinagogama i pročelja na gozbama.
47Oni uništavaju kuće udovicama i izgovaraju za to naoko duge molitve. Njih čeka stroži sud.”