1Ne budite, braćo moja, mnogi učitelji, znajući da ćemo biti strože suđeni!
2Svi naime posrćemo u mnogome. Ako tko u riječi ne posrće, taj je savršen čovjek; može zauzdati i sve tijelo.\
3Ako li konjima stavimo uzde u usta da nam se pokoravaju, tada upravljamo cijelim njihovim tijelom.
4Gle i lađe, iako su velike i silni ih vjetrovi gone, a bivaju usmjeravane malim kormilom kamo god hoće kormilareva volja.
5Tako je i jezik malen ud, a ipak čini velike stvari. Gle, mala vatra, a koliku šumu spali!
6I jezik je vatra, svijet nepravde. Jezik među našim udovima kalja sve tijelo i pali kolo našega života, sam zapaljen od pakla.
7Doista, sve životinje? zvijeri, ptice, gmazovi i morske živine? mogu se ukrotiti i bivaju ukroćene od čovjeka,
8a jezik nitko od ljudi ne može ukrotiti, to nemirno zlo, puno smrtonosnoga otrova.
9Njime blagoslivljamo Boga i Oca, i njime proklinjemo ljude koji su stvoreni na Božju sliku.
10Iz istih usta izlazi blagoslov i kletva. Braćo moja, ne smije se to događati.
11Može li izvor iz istoga otvora točiti slatko i gorko?
12Može li, braćo moja, smokva rađati masline ili trs smokve? Tako ne može ni slani izvor učiniti vodu slatkom.
13Tko je među vama mudar i pametan? Neka pokaže dobrim življenjem svoja djela u mudroj krotkosti!
14Ako li gajite gorku zavist i svadljivost u svojemu srcu, ne hvalite se i ne lažite protiv istine!
15To nije mudrost što silazi odozgo, nego zemaljska, putena, đavolska.
16Jer gdje je zavist i svađa, ondje je nered i svako zlo djelo.
17A mudrost odozgo jest najprije čista, onda mirotvorna, obazriva, poslušna, puna milosrđa i dobrih plodova, nepristrana, nelicemjerna.
18A plod pravde siju u miru oni koji čine mir.