1Pade Bel na koljena. Prevaljuje se nebo. Likovi se njihovi stavljaju na tovarnu marvu. Koje ste inače nosili, tovare se sada kao teret na umorne životinje.
2Oni se prevaljuju, padaju svi na koljena. Ne mogu spasiti tereta. Putuju sami u ropstvo.
3”Poslušajte me, vi od Jakovljeve kuće, vi svekoliki, koji ste ostali od Izrćlove kuće! Nosim vas od majčinih krila, držim vas od rođenja.
4Do vaše starosti ja sam isti. Nosit ću vas do sijeda vijeka. Tako sam činio, i dalje vas nosim, nosit ću vas i spasiti.
5S kim ćete me izjednačiti i usporediti? Koga ćete staviti uza me da bi bio kao ja?
6Prosipaju zlato iz kese, mjere srebro na mjerilima. Pogađaju se sa zlatarom, da iz toga načini boga kojega štuju. Pred kojim padaju na koljena.
7Dižu ga na pleća, nose ga, spuštaju ga dolje, stoji tiho na svom mjestu, ne miče se sa svoga mjesta. Zazovu li ga, ne odgovara, nikoga ne izbavlja iz njegove nevolje.
8Mislite na to i budite jaki! Primite to k srcu, otpadnici!
9Mislite na prijašnje od starine, da sam ja jedino Bog i nitko drugi, pravi Bog, kojemu nije ništa jednako,
10koji je od početka javljao kraj, od davne davnine ono što se još nije dogodilo! Ja kažem: Odluka će se moja ispuniti. Sve što mi je drago, ispunjavam.
11Pozvao sam s istoka pticu strmolet, iz daleke zemlje čovjeka svoje odluke. Kako rekoh, tako dovodim, kako naumih, tako učinim.
12Poslušajte me, koji ste okorjela srca, koji ste daleko od spasenja!
13Približio sam svoje spasenje. Ono nije više daleko. Ne će zakasniti moje spasenje. Sionu donosim pomoć, Izrćlu svoj sjaj.”