Ezekiel 14
1 Dođoše k meni neki od Izrćlovih starješina i sjedoše preda me.
2 Tada mi dođe Gospodnja riječ ovako:
3 ”Sine čovječji, ovi su se ljudi okrenuli opet idolima i štovali sablazan i svoju prijašnju krivnju. Zar da pustim da me sad oni pitaju?
4 Zato im kaži i javi im: Ovako veli svemogući Gospodin: Svakom od Izrćlove kuće koji se opet okrenuo idolima i štovao sablazan i svoju prijašnju krivnju, a ipak dođe proroku, ja Gospodin odgovorit ću mu za mnoštvo njegovih idola
5 time što ću uhvatiti Izrćlovu kuću za srce, jer se odvratila od mene po svakojakim idolima.
6 Zato reci Izrćlovoj kući: Ovako veli svemogući Gospodin: Obratite se i okrenite se od svojih idola! Okrenite svoje lice od svojih gadova!
7 Jer svakome od Izrćlova doma i od stranaca koji se zadržavaju u Izrćlu, a koji otpadne od mene i opet se okrene idolima i štuje sablazan i svoju prijašnju krivnju, pa ipak dođe proroku da me upita preko njega, njemu ću ja, Gospodin, sam odgovoriti.
8 Upravit ću svoje lice nasuprot takvu čovjeku i učinit ću od njega primjer i poslovicu, istrijebit ću ga iz svojega naroda. Tada ćete spoznati da sam ja Gospodin.
9 Ako li se prorok dade zavesti i nešto odgovori, ja, Gospodin, zaveo sam toga proroka. Ja ću pružiti svoju ruku protiv njega i istrijebit ću ga iz svojega naroda Izrćla.
10 Obojica će okajati svoju krivnju. Krivnja onoga koji pita isto je tako velika kao krivnja prorokova,
11 da više Izrćlova kuća ne odstupi od mene i da se više ne okalja svakojakim grijesima, nego da bude moj narod i da ja budem njihov Bog”, govori svemogući Gospodin.
12 Ovako mi dođe Gospodnja riječ:
13 ”Sine čovječji, ako bi se koja zemlja ogriješila o mene i počinila vjerolomstvo, i ja bih onda pružio ruku protiv nje i slomio joj štap kruha, pustio na nju glad i poubijao u njoj ljude i stoku,
14 i ako bi u njezinoj sredini bila ova tri čovjeka: Noa, Danijel i Job, oni bi svojom pravednošću izbavili samo same sebe”, govori svemogući Gospodin.
15 ”I ako bih pustio na zemlju divlje životinje i one je opustile, te bi postala pustinja kojom više nitko ne bi prolazio zbog divljih životinja,
16 i ako bi se ona tri čovjeka nalazila u njezinoj sredini, tako ja živ bio”, govori svemogući Gospodin, “oni ne bi izbavili ni sinove ni kćeri; jedino bi se oni izbavili, a zemlja bi postala pustinja. \
17 Ili ako bih pustio mač na onu zemlju i zapovjedio: Mač neka prođe kroz tu zemlju, i ako bih iz nje istrijebio ljude i životinje,
18 i ako bih se ona tri čovjeka nalazila u njezinoj sredini, tako ja živ bio”, govori svemogući Gospodin, “oni ne bi izbavili ni sinove ni kćeri, nego bi se samo oni sami izbavili.
19 Ili ako bih pustio kugu na onu zemlju i svoj gnjev izlio na nju krvlju, da istrijebim u njoj ljude i stoku,
20 i ako bi se Noa, Danijel i Job nalazili u njoj, ne bi oni, tako ja živ bio”, govori svemogući Gospodin, “izbavili ni sina ni kćer, nego bi svojom pravednošću izbavili samo sebe same.”
21 Jer ovako veli svemogući Gospodin: “A ipak, ako pustim četiri svoje zle kazne: mač, glad, divlje zvijeri i kugu na Jeruzalem, da iz njega istrijebim ljude i stoku,
22 ipak će se u njemu izbaviti jedan ostatak sinova i kćeri koji će biti izvedeni iz njega. Oni će ovamo doći k vama i vidjet ćete njihov put i njihova djela i utješit ćete se za zlo što sam ga pustio na Jeruzalem, za sve što sam mu učinio.
23 Oni će vas utješiti kad vidite njihov put i njihova djela. Tako ćete spoznati da nisam bez razloga učinio što sam god učinio tome gradu”, govori svemogući Gospodin.