Exodus 33
1 Gospodin zapovjedi Mojsiju: “Idi, otiđi odavle, ti i narod što si ga izveo iz egipatske zemlje, u zemlju za koju se zakleh Abrahamu, Izaku i Jakovu kad rekoh: Dat ću je tvojim potomcima.
2 Poslat ću pred tobom anđela i protjerat ću Kanaance, Amorejce, Perižane, Hivijce i Jebusejce.
3 On će te dovesti u zemlju u kojoj teče mlijeko i med. Ja naime ne ću sâm ići u tvojoj sredini, jer si narod tvrdog vrata. Morao bih te inače uništiti putem.”
4 I kad je narod čuo tu zlu vijest, ožalosti se, i nitko ne htjede staviti na sebe svoj nakit.
5 Jer Gospodin reče Mojsiju: “Reci sinovima Izrćlovim: Vi ste narod tvrda vrata! Kad bih samo jedan časak išao u tvojoj sredini, morao bih te uništiti. Skini zato svoj nakit sa sebe, onda ću vidjeti što mogu s tobom učiniti.”
6 I poskidaše tako sa sebe sinovi Izrćlovi svoj nakit počevši od gore Horeba.
7 Mojsije uze šator i razape ga za njega izvan tabora u nekoj udaljenosti od tabora. Nazva ga “šatorom objavljenja”. Ako je tko htio pitati Gospodina, pošao bi van k šatoru objavljenja, što je stajao izvan tabora.
8 Kad god je Mojsije izlazio van k šatoru, ustajao bi sav narod. Svatko bi stajao na ulazu svog šatora i gledao za Mojsijem, dok ne bi stupio u šator.
9 čim bi Mojsije stupio u šator, spustio bi se dolje stup od oblaka i stajao bi na ulazu šatora, dok bi (Bog) govorio s Mojsijem.
10 I kad bi sav narod vidio stup od oblaka gdje stoji na ulazu šatora, svi bi ustali i svatko bi se bacio ničice na ulazu u svoj šator.
11 A govorio je Gospodin s Mojsijem licem u lice, kao što netko govori sa svojim prijateljem. Potom bi se on vratio u tabor, a njegov sluga, mladi Jošua, sin Nunov, ne bi se maknuo od šatora.
12 Mojsije reče Gospodinu: “Evo, ti mi zapovijedaš: Vodi taj narod! Ali nisi mi objavio koga ćeš poslati sa mnom. A ipak si tvrdio: Znam te po imenu, i našao si milost u mojim očima.
13 Pa ako sam doista našao milost u tvojim očima, onda mi objavi svoje namjere, da na tebi spoznam da sam našao milost u tvojim očima! Ipak promisli o tome da je ovaj narod tvoj narod!”
14 On odgovori: “Da ja osobno idem i da ti oduzmem svu brigu?”
15 Odvrati mu: “Ako ne ćeš osobno ići s nama, onda nas radije ne vodi odavle!
16 Pa po čemu će se spoznati da smo ja i tvoj narod našli milost u tvojim očima, ako ne po tom da ideš s nama, i da smo mi, ja i tvoj narod, time odlikovani pred svim narodima što su na zemlji?”
17 Gospodin odvrati Mojsiju: “I tu molbu, što si je izrekao, ispunit ću. Jer ti si našao milost u mojim očima i znam te po imenu.”
18 Tad on zamoli: “Daj mi da ugledam tvoju slavu!”
19 Odgovori Gospodin: “Učinit ću da prođe sva moja slava ispred tvojih očiju i proglasit ću pred tobom ime Gospodnje. Bit ću milostiv komu hoću da budem milostiv, i smilovat ću se komu hoću da se smilujem.”
20 On nastavi dalje: “Moje lice ne možeš ugledati. Nijedan me čovjek ne može vidjeti i ostati živ.”
21 Dalje reče Gospodin: “Evo, kod mene ima mjesta! Ovdje bi mogao stati na stijenu.
22 Kad onda bude prolazila moja slava, stavit ću te u šupljinu stijene, i zaklonit ću te svojom rukom, dok ne prođem.
23 Kad zatim odmaknem svoju ruku, vidjet ćeš me otraga. Ali moje lice ne smije nitko gledati.”