1Kad je Jošafat bio postao veoma bogat i moćan, sprijatelji se s Ahabom.
2Poslije nekoliko godina ode k Ahabu u Samariju. Ahab zakla za njega i njegove ljude mnogo ovaca i volova. Pritom ga nagovori da pođe s njim protiv Ramota Gileada.
3I kad Ahab, kralj Izrćlov, upita Jošafata, kralja Judina: “Hoćeš li poći sa mnom protiv Ramota Gileada?”, odgovori mu: “Što ti hoćeš, hoću i ja; moja vojska, tvoja je vojska. Poći ću s tobom u boj.” \
4A Jošafat da Izrćlovu kralju ovaj savjet: “Upitaj ipak prije Gospodina!”
5I tako kralj Izrćlov dade sabrati proroke, četiri stotine ljudi, i upita ih: “Hoću li poći u rat protiv Ramota Gileada ili da se toga okanim?” Oni odgovoriše: “Pođi, jer će ga Gospodin dati u ruke kraljeve!”
6A Jošafat upita: “Ima li ovdje još koji Gospodnji prorok da ga upitamo?”
7Izrćlov kralj odvrati Jošafatu: “Ima još jedan preko kojega bismo mogli upitati Gospodina. Ali ja ga ne mogu podnositi jer mi nikada ne proriče dobro, nego samo zlo: to je Mihej, Jimlin sin.” A Jošafat odgovori: “Neka kralj ne govori tako!”
8I Izrćlov kralj dozva jednoga dvoranina i zapovjedi mu: “Brže dovedi Miheja, Jimlina sina!”
9Uto su sjedili Izrćlov kralj i Jošafat, Judin kralj, svaki na svojem prijestolju u kraljevskim haljinama na trgu kod samarijskih vrata i svi su proroci prorokovali pred njima.
10Sidkija, Kenaanin sin, napravio je sebi željezne rogove i vikao je: “Ovako govori Gospodin: Tako ćeš probosti Aramejce dok ih ne uništiš!”.
11Svi drugi proroci prorokovali su isto tako: “Pođi samo na Ramot Gilead! Uspjet ćeš. Gospodin će ga dati u ruke kralju.”
12Poslanik, koji je bio otišao da dovede Miheja, reče mu: “Pazi dobro, proroci su kralju jednoglasno obećali sreću. Pa i ti kao svaki od njih prorokuj i navješćuj sreću!”
13Miheja odvrati: “Tako živ bio Gospodin, samo što mi nadahne Gospodin, to ću navijestiti.”
14Kad je došao kralju, upita ga kralj: “Miheju, hoćemo li poći u rat na Ramot Gilead ili da se toga okanimo?” On odgovori: “Pođite! Imat ćete sreću. Oni će vam se dati u ruke.”
15A kralj mu odvrati: “Koliko ću te puta zaklinjati da mi samo čistu istinu navijestiš u Gospodnje ime?”
16Tada on reče: “Vidim sav narod Izrćlov razasut po brdima, kao ovce koje nemaju pastira. Gospodin reče: Oni nemaju Gospodara; zato neka se svaki vrati kući u miru!” \
17Tada reče Izrćlov kralj Jošafatu: “Nisam li ti rekao da mi on ne prorokuje sreću, nego samo zlo?”
18A onaj nastavi: “Zato čuj Gospodnju riječ: Vidjeh Gospodina gdje sjedi na svojem prijestolju, a sva nebeska vojska stoji mu s desne i s lijeve strane.
19I Gospodin upita: Tko će zaludjeti Ahaba, Izrćlova kralja, da pođe na vojsku i da padne pred Ramotom Gileadom? Jedan odvrati ovo, drugi ono.
20Napokon iziđe jedan duh, stade pred Gospodina i reče: Ja ću ga zaludjeti. Gospodin ga upita: Kako?
21Odgovori: Poći ću tamo i postat ću lažljiv duh u ustima svih njegovih proroka. Tada on reče: Možeš ga zaludjeti. Tebi će to poći za rukom. Idi, učini tako!
22I tako je, eto, Gospodin stavio lažljiva duha u usta svim tvojim prorocima. Jer je Gospodin zaključio zlo po te.”
23Tada pristupi Sidkija, Kenaanin sin, i udari Miheja po obrazu i reče: “Kako je otišao Gospodnji duh od mene da govori tebi?”
24Mihej odvrati: “Doznat ćeš to u onaj dan kad budeš morao bježati iz jedne sobe u drugu, da se sakriješ.”
25Potom zapovjedi Izrćlov kralj: “Uhvatite Miheja, odvedite ga ka gradskom zapovjedniku Amonu i kraljeviću Joašu
26i javite: Ovako zapovijeda kralj: Bacite tog čovjeka u tamnicu i držite ga samo na vodi i kruhu, dok se ne vratim čitav i zdrav!”
27Mihej odgovori: “Ako se ti zaista vratiš čitav i zdrav, onda Gospodin nije govorio preko mene.” Još reče: “čujte to, svi narodi!”
28I tako iziđoše Izrćlov kralj i Jošafat, Judin kralj, protiv Ramota Gileada.
29A Izrćlov kralj reče Jošafatu: “Ja ću su preodjenuti i tako poći u boj. Ti samo zadrži svoje haljine!” Tako se preodjene Izrćlov kralj i pođoše u boj.
30A aramejski kralj bio je zapovjedio zapovjednicima svojih ratnih kola ovo: “Ne borite se ni sa kim, bio malen ili velik, nego samo s Izrćlovim kraljem!”
31I kad zapovjednici ratnih kola ugledaše Jošafata, pomisliše: “To može samo biti Izrćlov kralj”, i oboriše se na njega. A Jošafat povika. I Gospodin mu pomogne, i odvrati ih Bog od njega.
32čim zapovjednici ratnih kola vidješe da to nije Izrćlov kralj, odstupiše od njega.
33A jedan momak onako nagonski odapne svoj luk i pogodi Izrćlova kralja tamo gdje se pričvršćuje oklop. Tada ovaj zapovijedi svojemu vozaču: “Okreni i izvedi me iz boja, jer sam ranjen!”
34Ali je boj onoga dana bio sve žešći, i tako je kralj morao izdržati uspravno stojeći u kolima nasuprot Aramejcima do navečer. O sunčanom zalasku umre.