1Kad David sa svojim ljudima dođe treći dan u Siklag, bili su Amalečani upali u južnu zemlju i u Siklag, i bili su opljačkali Siklag i ognjem ga spalili.
2Žene i sve što je bilo tamo, mlado i staro, bili su zarobili, a da nikoga ne ubiše. Odvedoše ih sa sobom kad su odlazili.
3Kad David sa svojim ljudima dođe u grad, bio je grad pretvoren u pepeo i njegove žene, sinovi i kćeri bili su zarobljeni i odvučeni.
4David i njegovi ljudi počeše plakati u sav glas, dok više nisu mogli.
5Obje Davidove žene, Ahinoama iz Jizreela i Abigajila, Nabalova žena, iz Karmela, bile su zarobljene i odvučene.
6David je bio u velikoj muci, jer su ljudi govorili o tom da ga kamenuju, budući da je sav narod bio vrlo ogorčen zbog sinova i kćeri. Ali se David ohrabri u Gospodinu, svojemu Bogu.
7David zapovjedi dakle svećeniku Ebjataru, sinu Ahimelekovu: “Donesi mi oplećak!” Ebjatar donese oplećak Davidu.
8Tada upita David Gospodina: “Moram li potjerati tu razbojničku četu i hoću li je stići?” On mu odgovori: “Potjeraj! Sigurno ćeš ih stići i ljude osloboditi.”
9I diže se David sa šest stotina ljudi, što ih je imao kod sebe, i dođoše do rijeke Besora. Tamo neki, koji zaostaše, stadoše.
10David sa četiri stotine ljudi potjera dalje, a dvjesta ljudi osta, što posustaše te ne mogoše prijeći preko rijeke Besora.
11U polju nađoše jednoga Egipćanina. Dovedoše ga k Davidu, dadoše mu kruh za jelo i vodu za piće.
12I dadoše mu komad smokvenjače i dva suha grozda. On pojede i dođe opet k sebi. Tri dana i tri noći nije naime bio ništa jeo i ništa pio.
13Tada ga upita David: “čiji si ti i odakle si?” On odvrati: “Ja sam egipatski mladić, rob jednoga Amalečanina. Gospodar me ostavio jer sam se razbolio prije tri dana.
14Udarismo na južnu zemlju keretsku i na Judinu, isto tako na južnu zemlju Kalebovu, i Siklag spalismo ognjem.”
15David ga upita: “Hoćeš li me odvesti k toj razbojničkoj četi?” On odgovori: “Zakuni mi se Bogom da me ne ćeš ni ubiti ni mojemu gospodaru izručiti, pa ću te odvesti k toj razbojničkoj četi.”
16I kad ga je odveo, bili su se oni raširili po svoj pokrajini. Jeli su, pili su i svetkovali su zbog svoga velikog plijena što su ga bili donijeli iz filistejske i iz Judine zemlje.
17David ih je tukao od popodne do navečer sljedećega dana, tako da nijedan od njih ne uteče, osim četiri stotine slugu, što pojahaše deve i pobjegoše.
18Tako spasi David sve što su bili ugrabili Amalečani. I obje svoje žene izbavi.
19Ništa im se ne izgubi, ni veliko ni malo, ni sinovi ni kćeri, i ništa od plijena. Što su bili sa sobom uzeli, donese David sve natrag.
20David dobi sve ovce i goveda. Tjerali su ih pred drugim stadom i govorili su: “To je Davidov plijen!”
21Kad se David vrati k onih dvjesta ljudi, što su bili posustali, te ne mogaše dalje ići s Davidom, i što ih je bio ostavio na rijeci Besoru, iziđoše oni ususret Davidu i njegovim ljudima. David pristupi k ljudima i pozdravi ih.
22Tada progovoriše svi zli i nevaljali ljudi među onima koji su bili s Davidom i rekoše: “Budući da su išli s nama, zato im ne damo ništa od plijena što ga izbavismo, osim svakome njegovu ženu i njegovu djecu. To neka uzmu sa sobom pa neka idu!”
23Ali David reče: “Ne činite tako, braćo moja, s onim što nam je dao Gospodin! On nas je sačuvao i dao nam u ruke razbojničku četu što nas je bila napala.
24Tko može u tome biti vašega mišljenja? Ne, kakav je dio onome koji je išao u boj, takav neka je dio i onome koji je ostao kod prtljage! Oni trebaju imati jednak dio!”
25Tako ostade od onoga dana nadalje. On to učini zakonom i uredbom u Izrćlu do dana današnjega.
26Kad se je vratio David u Siklag, posla dio plijena Judinim starješinama, koji su mu bili prijatelji, i poruči im: “Evo vam dar od plijena Gospodnjih neprijatelja!”
27Onima u Betelu, onima u Rami u južnoj zemlji i onima u Jatiru,
28onima u Aroeru, u Sifmotu i Eštemoi,
29onima u Karmelu, jerahmeelskim gradovima, u kenijskim gradovima,
30onima u Hormi, u Bor Ašanu i u Eteru
31i onima u Hebronu i svim mjestima u koja je dolazio David sa svojim ljudima.