1 Kings 2
1 Kad se Davidu približilo vrijeme da umre, dade on svojemu sinu Salomonu ove upute:
2 ”Ja idem sada kamo ide sve što je zemaljsko. A ti budi jak i pokaži se kao čovjek!
3 Drži zakon Gospodina, Boga svojega, idi njegovim putovima i obdržavaj njegove uredbe, zapovijedi, propise i upute, kako to stoji napisano u Mojsijevu zakonu, da imaš sreću u svemu što činiš i poduzimaš!
4 Tada će dati Gospodin da se ispuni njegovo obećanje, što ga je dao meni kad je rekao: Ako tvoji sinovi budu pazili na svoje djelovanje i vjerno preda mnom hodili svim srcem i svom dušom, onda će uvijek jedan od tvojih sjediti na Izrćlovu prijestolju.
5 Zatim, znaš sam što mi je učinio Joab, Sarvijin sin: što je učinio s obojicom izrćlovih vojskovođa: s Abnerom, sinom Nerovim, i s Amasom, sinom Jeterovim, kad ih je ubio i u miru počinio krvoprolića do kakvih dolazi u ratu, i krvlju što se smije proliti samo u ratu natopio pojas oko svojih bokova i obuću na svojim nogama.
6 Radi dakle po svojoj mudrosti i nemoj dati da se njegova sijeda glava spusti s mirom u grob!
7 A sinovima Barzilaja od Gileada iskazat ćeš ljubav: neka budu među onima koji jedu za tvojim stolom! Jer oni su došli meni isto tako ususret kad sam morao bježati pred tvojim bratom Abšalomom.
8 Moraš još nešto obračunati i sa Šimejem, sinom Benjaminovca Gere iz Bahurima. On je na me izbacio najružnije psovke kad sam bježao u Mahanajim. Ali mi tad dođe ususret na Jordan, i ja mu se zakleh Gospodinom: Ne ću te ubiti mačem!
9 Ali ga ti sad nemoj pustiti nekažnjena! Ti si mudar čovjek i znaš kako ćeš postupiti da njegovu krvavu sijedu glavu otpremiš u grob.”
10 Potom počinu David kod svojih otaca i bi pokopan u Davidovu gradu.
11 Vladao je David nad Izrćlom četrdeset godina. U Hebronu je vladao sedam godina, a u Jeruzalemu trideset i tri godine.
12 I Salomon sjede na prijestolje svojega oca Davida, i njegova se vlast utvrđivala sve više i više.
13 Adonija, Hagitin sin, pođe k Bat-Šebi, Salomonovoj majci. Kad ona upita: “Znači li dobro tvoj dolazak?”, on odgovori: “Dobro.”
14 I nastavi: “Imam nešto govoriti s tobom.” Kad ona zapovjedi: “Govori!”,
15 on reče: “Znaš sama da je kraljevstvo pripadalo meni, i da je sav Izrćl očekivao da ću ja postati kralj. Ali izašlo je drukčije i kraljevstvo je pripalo mojemu bratu, jer ga je Gospodin njemu bio odredio.
16 Sad ja tebe molim samo za jedno. Nemoj me odbiti!” Ona mu odvrati: “Govori!”
17 On nastavi: “Govori kralju Salomonu, jer tebe on ne će odbiti, neka mi da za ženu Abišagu Šunamku!”
18 A Bat-Šeba odvrati: “Dobro, ja ću govoriti kralju za te.”
19 Nato Bat-Šeba pođe kralju Salomonu, kako bi mu govorila za Adoniju. Kralj ustade, pođe joj ususret, nakloni se pred njom i sjedne na svoje prijestolje. Za kraljicu majku dao je namjestiti stolicu, i ona zauzme mjesto njemu s desne strane.
20 Tada ona reče: “Imam malu molbu za tebe. Nemoj me odbiti!” Kralj joj odvrati: “Išti samo, draga majko, ne ću te odbiti.”
21 Ona reče: “Neka se da Abišaga Šunamka tvojemu bratu Adoniji za ženu!”
22 A kralj Salomon odvrati svojoj majci: “Zašto išteš samo Abišagu Šunamku za Adoniju? Pa išti za nj odmah i kraljevstvo! Ta on je moj stariji brat, i na njegovoj strani stoje svećenik Ebjatar i Joab, sin Sarvijin.”
23 Nato se zakle kralj Salomon Gospodinom: “Neka me kazni Bog kako hoće ako molba koju izreče Adonija ne bude Adoniju stajala života!
24 I tako živ bio Gospodin koji me je postavio, posjeo na prijestolje mojega oca Davida i utemeljio mi kuću, kao što je obećao, Adonija će još danas poginuti!”
25 Potom zapovjedi kralj Salomon Benaji, Jojadinu sinu. On mu zada smrtni udarac.
26 Svećeniku Ebjataru kralj zapovjedi: “Idi u Anatot na svoj posjed! Premda si zaslužio smrt, neću te sad pogubiti, jer si ovamo nosio kovčeg svemogućega Gospodina pred mojim ocem Davidom i sve si podnosio što je morao trpjeti moj otac.”
27 Tako je Salomon svrgnuo Ebjatara pa više nije bio svećenik Gospodnji. Time se trebalo ispuniti proročanstvo Gospodnje, koje je bio izrekao u Šilu protiv Elijeve kuće.
28 Vijest o tome dođe i do Joaba. Kako se Joab bio priključio Adoniji, premda uz Abšaloma nije bio pristao, uteče Joab u Gospodnji šator i uhvati se za rogove žrtvenika.
29 Kad javiše kralju Salomonu: “Joab je utekao u Gospodnji šator i stoji na žrtveniku”, posla Salomon Benaju, sina Jojadina, i zapovjedi: “Idi i pogubi ga!”
30 Benaja ode u šator Gospodnji i reče mu: “Ovako glasi zapovijed kraljeva: Iziđi!” A on odgovori: “Ne ću, ovdje hoću umrijeti.” I Benaja javi kralju: “Tako mi je rekao Joab i tako mi je odgovorio.”
31 Tada mu zapovjedi kralj: “čini kako je rekao! Pogubi ga i pokopaj ga, da tako skineš s mene, i s kuće mojega oca krv koju je prolio Joab bez razloga!
32 Neka Gospodin pusti da njegova krv padne natrag na njegovu glavu, jer je mačem ubio dva čovjeka koji su bili pošteniji i bolji od njega, a da za to nije znao moj otac David: Abnera, sina Nerova, vojskovođu Izrćlova, i Amasu, sina Jeterova, vojskovođu Judina.
33 Njihova krv neka dakle za sva vremena padne natrag na glavu Joabovu i na glavu njegova potomstva. A Davidu i njegovu potomstvu, njegovoj kući i prijestolju neka bude mir dovijeka od Gospodina!”
34 I ode Benaja, sin Jojadin, i zada mu smrtni udarac. Pokopan je bio na svom posjedu u pustinji.
35 Umjesto njega postavi kralj Benaju, Jojadina sina, na čelo vojske, a svećenika Sadoka postavi kralj na Ebjatarovo mjesto.
36 Nato dade kralj pozvati Šimeja i reče mu: “Sagradi sebi kuću u Jeruzalemu i stanuj tamo! Otamo ne smiješ odlaziti nikamo.
37 čim iziđeš i prijeđeš potok Kidron? upamti dobro!? odmah ćeš poginuti. Tada će tvoja krv pasti na tvoju glavu.”
38 Šimej odvrati kralju: “Dobro, kako je moj gospodar i kralj zapovjedio, tako će činiti tvoj sluga.” Tako je živio Šimej dugo vremena u Jeruzalemu.
39 Ali poslije tri godine pobjegoše Šimeju dva roba k Akišu, sinu Maakinu, gatskomu kralju. Kad javiše Šimeju: “Tvoji su robovi u Gatu”,
40 ustade Šimej, osedla svoga magarca i ode u Gat k Akišu, da dovede svoje robove. Kad je bio otišao i svoje robove doveo iz Gata,
41 javiše Salomonu da je Šimej bio otišao iz Jeruzalema u Gat i da se opet vratio.
42 Kralj dade dozvati Šimeja i reče mu: “Nisam li te dao zakleti Gospodinom i nisam li ti jasno rekao: čim iziđeš i kamo god odeš? upamti dobro? odmah ćeš poginuti? Tada si mi rekao: Dobro, razumio sam.
43 Zašto se dakle nisi držao zakletve Gospodinom prisegnute i zapovijedi koju sam ti dao?”
44 Dalje reče kralj Šimeju: “Ti znaš sve zlo, ti se sjećaš onoga što si učinio mojemu ocu Davidu. Pa neka Gospodin da da tvoja zloća natrag padne na tvoju glavu!
45 A kralj Salomon neka je blagoslovljen i Davidovo prijestolje neka čvrsto stoji dovijeka!”
46 Nato zapovjedi kralj Benaji, Jojadinu sinu, da iziđe i zada mu smrtni udarac. Tako se utvrđivalo kraljevstvo u ruci Salomonovoj.